Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Recept za tulumbe

FOTO: sanja m.
Piše: Semezdin Mehmedinović

Sretni su oni koji imaju vedri narativ za svoje traumatsko iskustvo

 

 

 

*

Danas je petak. Probudio sam se, stojim ispred prozora. Pada snijeg. 

A onda kroz pahulje ide umekšani vibrato nekog udaljenog pjevača. 

„Šta je ovo?“ – pitam. „To je mujezin s džamije“. „Zašto ovako zvuči?“ „Zato što je on lokalac, nije profesionalni mujezin, na munaru se popeo volonterski i moli onako kako jedino zna, po svome sluhu naviknutom na zvuk novokomponovane pjesme.“

 

Njemački teolog Meister Eckhart znao je u svojim propovijedima reći: „Dragi Bože, molim te riješi me Boga.“

 

*

Duž lijeve strane auta jedna je bijela kriva crta oštrim vrhom ključa povučena. Nije da meni padaju teško ožiljci na Citroenu, prošlo je vrijeme kad sam imao osjetljivost i zaštitnički odnos prema posjedu. 

S krova auta pokupim malo snijega i dlanovima stegnem grudvu koju onda bacim tako da se uz meki zvuk udarca rasprši na betonskom stepeništu, niz koje je ranije, pretpostavljam, sišla nepoznata osoba i ključem povukla ovu bijelu crtu. 

 

*

Zvuk poruke na telefonu. U poruci je set fotografija male kuće iznad mora. Grožđe na terasi, i 3 stabla smokvi. Ukupno je 8 fotografija male kuće snimljene iz svih uglova. Ovdje gdje sam ja sada, pada snijeg. U isto vrijeme, Mediteran zateže moju kožu dok gledam slike na telefonu, i slad kasne smokve je na mome nepcu. Nikada u ovu kuću nisam ušao, zapravo je vidim prvi put, ali mi je sve u vezi s njom poznato. Sve lijepe i važne večeri iz svog života mogu smjestiti u njene sobe, na ovu terasu, ispod smokve. Imam šezdeset godina. Iz dvorišta ove kuće nikada nisam trebao izlaziti.

 

*

Imao sam četrdeset dvije godine kad sam prvi put uživo vidio pelikana. 

Prošao sam kroz cijelu kuću i stao na pozor s kojeg se vidi bazen, i u njemu plava voda. 

Odnekud  je doletio jedan kabasti pelikan i gegao se uz rub bazena: kakav kljun!: s prozora sam užasnut gledao kako mu se riba u podbratku praćaka i bori za goli život. 

Još jednom sam prošao kroz sve sobe u kući Ernesta Hemingwaya. Napravio sam puni krug i opet se zaustavio pred istim prozorom. Otkrio sam da u kući nema ogledala. 

 

*

Mogla je biti 1997., ili 98. godina. 

S nekog lokalnog radija su zvali i tražili da čitam tekst za njihove reportaže namijenjene bosanskim slušateljima. Bio je to neki projekat State Departmenta, praktični savjeti kao pomoć za liječenje ratnih trauma. I zato što su solidno plaćali, ja sam pristao. Otišao sam do Georgetowna, i trebalo je neko vrijeme prije nego što sam pronašao adresu koja mi je u kratkom telefonskom razgovoru izdiktirana. To je jedna od onih industrijskih zgrada uz rijeku, od stare i potamnjele cigle. Tu je nekada, pretpostavljam, bila fabrika ili skladište. Otvorio sam vrata i ispred mene je bio dugi uski hodnik u dnu kojeg su bila još jedna vrata. Otvorio sam ih i ušao u mali studio s mikrofonom na stolu, a čim sam slušalicama pokrio ušne školjke, s druge strane mi se obratila nevidljiva ženska osoba, i nakon što je podesila nivo mog glasa, na njen znak počeo sam čitati spremljeni tekst u mikrofon. I tako je bilo iz dana u dan, ja bih došao do zgrade u dogovoreno vrijeme, otvorio ulazna vrata, dugim hodnikom bih se zaputio do studija, i čitao. 

Nikada nisam vidio te ljude. Ni oni mene. Samo su se naši glasovi sreli.

 

*

„Kako je bilo u logoru?“

„Svaki dan drugačije. Stotine ljudi u hangaru. Glad je bila tolika da smo svi počeli zapisivati recepte za kolače. I onda čuješ neko dovikuje na drugu stranu hangara – Kako ide recept za tulumbu? Svak je imao svoju svesku s receptima. A svaki recept je u sastojcima išao preko mjere, i za tulumbu se pisalo 5 kila šećera, 10 kila brašna...“

Sretni su oni koji imaju vedri narativ za svoje traumatsko iskustvo.  

 

*

Zima je 1999. godine u Bostonu. 

Nakon književne večeri, kratko sam razgovorao s djevojkom koja je iz sniježne noći ušla u prostoriju i skinula zimski kaput, a ispod je imala majicu i ljubičaste tregere koji su pridržavali njene crne farmerice. Govorila je o Nabokovu, o memoarskoj knjizi Govori, sjećanje!, o njegovom osjećaju izgubljenog djetinjstva. U toku našeg razgovora, kao ritmička pratnja priči o Nabokovljevoj nostalgiji, ponavljao se jedan zvuk: ona je svako malo palčevima povlačila tregere, a onda bi ih otpustila, tako da meko pucnu lijepeći se uz njeno tijelo. Čudno je to sa sjećanjem. Od te večeri prošlo je više od dvadeset godina, a svaki put kad se spomene „Nabokov“, ili „nostalgija“, sjetim se tog zvuka tregera što ih je svojim palčevima povlačila i otpuštala djevojka koja se zvala Svetlana Boym.

 

*

Dok sam pisao danas, otkrio sam da razgovarati sa samim sobom ima smisla. 

 

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Semezdin Mehmedinović, Mali životopisi, Čitaonica Žurnal