Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Kad zaboraviš sve naučene pjesme

FOTO: Milomir Kovačević Strašni
Piše: Semezdin Mehmedinović

Gledam poznata lica, njihovu usredsređenost, kao da je naš problem jedina bitna stvar na svijetu. I kao da budućnost postoji.

 

Moj drug Milomir Kovačević jutros je poslao nekoliko fotografija iz kasnih osamdesetih. Snimljene su u vrijeme konferencije za štampu redakcije časopisa Valter, nakon što su nas državni cenzori zabranili. 

Prigovora je bilo više, između ostalih i to da smo na stranicama kulture objavili (Milomirovu) fotografiju Gorana Bregovića koji sjedi na jugoslavenskoj zastavi. U bjelini srednjeg dijela zastave rukom je ispisana Bregovićeva pjesma sa skatološkim detaljima u svome sadržaju, a njen naslov je Sloboda. Prigovor je bio da smo povrijedili sakralnost zastave.

Gledam poznata lica, njihovu usredsređenost, kao da je naš problem jedina bitna stvar na svijetu. I kao da budućnost postoji.

 

*

S prozora vidim jednu palmu u dvorištu. U sunčanim danima nisam obraćao pažnju na nju, a sada kad je zahladilo i dok pada kiša sa susnježicom, gledam palmu, postanem zimomoran.

 

*

Ima tome više od deset godina. To je bilo u vrijeme dok sam radio u Reutersu. 

Svratio sam do kuhinje. Tamo je aparat za kafu. Dok je tamni mlaz punio kartonsku čašu, ja sam gledao kroz prozor. Preko puta je hotel Hilton, a razmak između je tako mali da se s prozora naše kuhinje moglo doslovno zaviriti u unutrašnjost hotelskih soba. Sa zanimanjem sam gledao kroz prozor, zato što je odnekud izletio papagaj, velika ara sa žutim trbuhom i indigoplavim krilima. Ptica izbezumljeno kriješti, približila se mome prozoru i nakon što me spazila, u strahu je odletjela na drugu stranu. 

U tom trenutku, u kuhinji se pojavila mlada producentica Reutersa koja se zanimala šta je to što ja s tolikim zanimanjem posmatram? Pozvao sam je da se sama uvjeri. Ali prije nego što je stigla do prozora, papagaj je potonuo nekoliko spratova i nestao iz vidokruga. Djevojka se kratko zadržala i, postiđena ili uvrijeđena, brzo se udaljila. U trenucima dok je bila tu i dok su nam se ramena dodirivala, ja sam – baš kao i ona – kroz otvoren hotelski prozor ugledao dvoje golih u postelji koji nasrću jedno na drugo usred ljubavnog čina. 

Jedno vrijeme sam ih gledao, onda sam pokupio svoju kafu i polako se udaljio iz kuhinje.

 

*

“Pisati, to često znači sjećati se nečega što nikada nije postojalo. Ali, kako da znam ono što nikada nije postojalo? Otprilike ovako: kao da se sjećam. To je napor memorije, kao da nikada nisam bila rođena. Kao da se nikada nisam rodila. Kao da nisam živjela. Ali se sjećam, i sjećanje je kao otvorena rana.” To kaže Clarice Lispector.

 

*

A ovu priču mi je ispričao lebanonski pisac Elias Khoury. 

Priča je o važnom arapskom pjesniku iz osmog stoljeća, zvao se Abu Nuwas. U mladosti on se obratio učitelju i tražio dozvolu da piše pjesme. Učitelj je rekao: 

“Ne može prije nego što napamet naučiš hiljadu starih pjesama.” 

Onda je Abu Nuwas otišao, pa je prošlo dosta vremena prije nego što se vratio pred učitelja i rekao: 

“Naučio sam.” 

Naučene pjesme je redom izrecitirao. 

Nakon što je završio, opet je tražio dozvolu da počne pisati svoje pjesme. Ali učitelj je onda rekao: 

“Ne može. Pisati možeš tek nakon što sve naučene pjesme zaboraviš”.  

Meni je poruka ove priče razumljiva. Nešto što je jednom zaboravljeno ne nestaje, nego iz podsvijesti progovara u našem jeziku kao sublimno iskustvo.

 


 

*

Vozim iz Stoca za Sarajevo. Lamb District. Restoran iznad Jablanice. Na prozoru je zelena limena posuda puna ping-pong loptica. Kao ukras, jer u prostoriji nema stola za tenis. 

Nakon što sam nekada u prošlosti čitao memoarsku prozu Michaela Ondaatjea, uvijek kad vidim ping-pong lopticu ja pomislim na kobre koje su na Ceilonu – današnja Sri Lanka – ulazile u gnijezda u potrazi za jajima. Zbog toga je Ondaatjeov otac u gnijezdo ispod kokoške odlagao nekoliko ping-pong loptica i kad bi zmija greškom zagrizla, zubi bi ostali zabodeni u plastiku, a kako se nije mogla osloboditi, to bi je ubilo.

 

Već godinama je tako, kad prolazim ovuda, pogled na fasadu zgrade Televizije obavezno probudi konkretno sjećanje. Mnogo je događaja u prošlosti povezanih s ovim mjestom, ali u mojoj svijesti se uvijek javi ta živa slika iz januarskog jutra 1994. godine. 

Tek je svanjivalo, snimali smo nešto što ničemu nikada neće poslužiti. Na krovu zgrade Televizije bio sam s Benjaminom, režiserom, i Pincom, kamermanom. Na snimku, uspravio sam veliku kartonsku figuru Kipa slobode, koja je bila dio scenografije filma na kojem smo tada radili; čvrsto sam se držao za nju, da je vjetar ne odnese. Pred kamerom sam stajao u kontra svjetlu sunca koje je upravo izlazilo. Kao u teatru sjena. Ja sam plošna crna figura u pokretu, i plešem s Kipom slobode na muziku vjetra koji glasno šušti u mome kišnom mantilu.  

 

*

Ima američki pjesnik Edward Dorn jednu vrlo kratku pjesmu, zove se Uspjeh? (sa znakom pitanja u naslovu). A ona ide ovako: 

“Nikad se nisam brinuo o uspjehu 

Tamo odakle ja dolazim 

Uspješan si onog trenutka kad napuštaš svoj grad.”

 

*

Sjedio sam za stolom u aerodromskom kafeu, kad su se pojavile dvije djevojke. 

Odložile su svoje ruksake i posjedale uza zid. Dvije mlade i zdrave žene, oskudno odjevene, golog stomaka tako da se vidi pupak, bez straha su izišle u studenu noć. I čim su posjedale, zvonio je telefon, pa su poskočile, i s ruksacima u zagrljaju potrčale do stepeništa koje ih vodi do aviona. 

Uskoro se jedna vratila, bila je zamišljena i nije prestala gledati u ekran svoga telefona. Njena je prijateljica – možda sestra? – već prošla aerodromsku kontrolu i s platforme na gornjem spratu, naslonjena na ogradu, gleda u prizemlje gdje smo mi i doziva drugu djevojku. I sada se njih dvije opraštaju. Nasmijane i sretne, mašu jedna drugoj. Ova koja ostaje, odozdo poručuje: 

“Nemoj se više nikada vratiti!”  

Sretne su i nasmijane, ona odozgo maše ovoj koja ponavlja: 

“Nemoj se više nikada vratiti!”

 

*

Nakupio se već priličan broj gradova i aerodroma na kojima smo se nas dvojica, otac i sin, sretali i rastajali. Čekam ga, mislim što će biti njegove prve riječi kad se sretnemo. Dugo čekam. Svi su putnici već bili izišli kad su se pred njim otvorila pokretna vrata, evo ga s bijelom maskom preko lica. Zagrljaj. Oba u dobrom raspoloženju. Šutimo. Idemo do parkinga, ulazimo u auto. Vozim. On gleda kroz prozor, kaže: 

“Kad se avion spustio na pistu, još vrata nisu bila otvorena, a već za oči štipa sarajevski zrak.” 

 

 

(zurnal.info)