Pandemija

Život u Njemačkoj u doba pandemije: Što je ostalo od europske solidarnosti?

Piše: Zorica Ilić

Njemačka je sa više od 20.000 zaraženih jedna od najteže pogođenih zemalja pandemijom virusa korona. Iz Bonna o životu u Njemačkoj i paralelama sa BiH, iz osobnog ugla, za Žurnal piše novinarka Zorica Ilić

„Mi smo u ratu", rekao je u svom obraćanju naciji francuski predsjednik Emmanuel Macron. I ne jednom: pet puta je tokom svog govora ponovio ovu rečenicu. Gledam ga i negodujem u sebi jer koristi tako drastične riječi da bi opisao stanje u kojem se nalazi njegova zemlja usljed pandemije virusa korona. Odmah u svojim mislima pišem komentar naslovljen sa: "Šta zna Macron šta je rat". A onda mislim: Možda da pita Sirijce, ili možda – da budem još više cinična - ipak pita građane Libije kojima je jedan od prethodnih stanovnika Jelisejske palate pomogao da se "oslobode" dugogodišnjeg diktatora nakon čega uglavnom znaju samo za rat. 

Jer, razmišljam, šta zna neko šta je rat ko nije morao bježati iz vlastitog doma da bi spasio goli život, izgubiti najbliže, spašavati ranjene, trčati u sklonište, donositi vodu, preživljavati s minimumom hrane, ... Da zna, stotinu bi puta razmislio da li će upotrijebiti takvu riječ. I ne bi širio strah i paniku.


No, mogu se ja, kao neko ko je preživio rat, svađati sa Macronom koliko hoću i kritizirati izbor njegovih riječi, ali dan prije njegovog obraćanja naciji u Beču je govor održao austrijski kancelar Sebastian Kurz, a dva dana poslije u Berlinu je njemačka kancelarka Angela Merkel prvi put imala obraćanje naciji aktualnim povodom. (Kancelarka se naciji obraća jednom godišnje novogodišnjim govorom – op. aut.) Kurz me svojim nastupom oduševljava. Prezentira mjere borbe protiv pandemije korona virusom i apelira na građane da ih se pridržavaju. Ne proglašava ratno stanje kao Macron, ali kaže: "Nismo iznenađeni širenjem virusa korona, ali njegovo širenje pogađa Austriju i Europu nevjerojatnom žestinom". Obrazlažući drastične mjere koje je njegova vlada usvojila zaključuje: "Sve što radimo, radimo da spasimo živote". 

Najveći izazov od Drugog svjetskog rata  

A onda kancelarka. Ta žena naprosto vodi računa o svakoj izgovorenoj riječi. Ma šta riječi. Ona zaista potvrđuje tezu da je komunikacija sve. I onda mirno, bez traga dramatike kaže sljedeće: "Stanje je ozbiljno. I shvatite ga ozbiljno. Suočavamo se sa najvećim izazovom od pada Zida, ne, od Drugog svjetskog rata". Kancelarkino "ozbiljno je", za poznavatelje njenih nastupa i njene politike, ima deset puta veću težinu od Macronove rečenice da se nalazimo u ratu protiv virusa. 

Kancelarka Merkel dalje kaže da širenje virusa korona dramatično mijenja život u Njemačkoj i bez imalo dileme poručuje: "Pogodit će svakog od nas". Naša vizija o normalnoj svakodnevici, nastavlja dalje, stavljena je na test kao nikada do sada. 


A to stavljanje na "test normalnosti" u meni budi sjećanja na jedan davni osjećaj da dolazi vrijeme nesigurnosti i neizvjesnosti, podsjeća me na jedno proljeće nakon kojeg više ništa nije bilo isto. 

Sjećate se? Bilo je negdje početkom devedesetih, kada je Macron bio tinejdžer, baš kao i ja (slučajno smo i isto godište), kada smo u BiH počinjali bježati u sklonište i, po mogućnosti, bježali u zemlje ostatka Europe i svijeta. I zato se zapravo "svađam" sa Macronom jer odbijam prihvatiti da mi sve ovo što slušam i gledam posljednjih dana počinje buditi iste emocije. 

Stay home! 

No gdje pobjeći sada? U kuću, ponavljaju političari, epidemiolozi i mediji kao mantru. 

Zbog svega je javni život stao: Škole, fakulteti, vrtići, pozorišta, kina, koncertne dvorane, restorani, kafići,..., su već zatvoreni. Možda bolje da govorimo o tome šta je otvoreno: samo ono što je neophodno za osnovno funkcioniranje poput prodavnica prehrambenih proizvoda, apoteka, benzinskih crpki, banaka,... 

Većina zaposlenih ili radi od kuće, ili ima prinudni odmor. Na poslu su samo oni koji zaista moraju. Izbjegava se korištenje sredstava javnog prevoza koja pak saobraćaju po subotnjem redu vožnje. Prilaz vozačima je onemogućen, u autobuse nije moguće ući na prva vrata, niti kupiti kartu od vozača, kontrole nema tako da se možete voziti na crno koliko hoćete, ali trenutno nema ko tu "pogodnost"  koristiti. 

Zanimljivo Nijemci, koje prati imidž naroda koji (pokorno) slijedi pravila, čini se da ovaj put imaju problem sa tim ili možda ipak do kraja ne shvataju ozbiljnost situacije. Zbog nepoštivanja restrikcija, u trenutku pisanja ovog teksta, njemačke savezne zemlje Bavarska i Saarland su uvele policijski sat, a uveliko se govori da će ova mjera uslijediti i na saveznom nivou. 


"Sve mjere restrikcija u javnom životu nemaju svrhu ako se okupljate i družite privatno", upozoravali su političari još prije nekoliko dana. Osobno sam, za vrijeme jedne šetnje obližnjim parkom, vidjela grupe djece školskog uzrasta kako sjede jedni pored drugih na dekicama na travi ili poredani kao sardine na parkovskim klupama. Nema škole, ali ima piknik u parku i to unatoč mjeri zabrane. Prijatelji mi kažu kako su na samom početku uvođenja mjera Nijemci na sve spontano odgovorili organizacijom "korona partija". 

"Samo jedno pakovanje brašna?"

A partije bi, ako je suditi po količini hrane koja je kupljena, građani Njemačke mogli praviti barem do kraja godine. Već treću sedmicu u supermarketima nema ili ima tek po neko pakovanje tjestenine, brašna, konzervi, ulja i da, to već znate svi, toaletnog papira. Kratko rečeno: prazne police. 

A ja znam što su prazne police. Mislila sam da sam taj osjećaj zaboravila. No vratio mi se prvi put prije osam godina za vrijeme boravka u Havani kada sam ih vidjela u jednom dućanu. Turistički vodič nas je tada doveo u "klasični kubanski dućan" da nam ga pokaže kao atrakciju i objasni koliko količinu hrane mjesečno imaju na raspolaganju taoci Kastrove revolucije i američkih sankcija. Možda je drugim turistima iz Njemačke (a u grupi su bili samo Nijemci) to i bilo atrakcija, ali meni definitivno nije. Samo me je vratilo u ono dobro poznato stanje iz devedesetih. 

I sada ponovo: prazne policije u Njemačkoj. Uzalud političari, uključujući i kancelarku Merkel, svakodnevno apeliraju da se odustane od masovne kupovine, građani nastavljaju po svome. "Ako su danas police prazne, sutra će biti opet pune“, rekla je kancelarka u svom obraćanju naciji. Ne vrijedi. 

A ja? Tek u trećem pokušaju nalazim brašno u mom najbližem supermarketu i kupujem svega jedno pakovanja – da dobro ste pročitali – i dolazim na kasu. "Vi ste zaista divni", kaže mi gospodin na kasi, ali bez imalo ironije. Zašto, pitam. 

Odgovara: "Znate li Vi kolike količine ljudi kupuju. I uzalud ponavljamo da nema potrebe. Donijeli smo odluku o uvođenju ograničenja količine koja se može kupiti i tu je zaštitar koji će to kontrolirati", kaže potpuno ogorčen. 

Iza mene čitav red kupaca koji ne drže, u međuvremenu trakom zalijepljenom na podu, označenu distancu. Možda ipak u žurbi da pokupuju sve što mogu ili što im još stoji na raspolaganju oznaku nisu vidjeli, ili možda ipak ne vole poštivati pravila. Svi čuju moju komunikaciju sa uposlenikom supermarketa i gledaju čudno. Krenuh da kažem: Znate jednom davno sam u jednoj Bosni naučila da možete stvarati zaliha koliko hoćete, ali jednog dana njima dođe kraj. A često završe i na crnom tržištu. Ili im možda istekne rok trajanja pa opet završe na crnom tržištu.

No shvatih da će trajati dugo da im objasnim, a i ako pokušam neće razumjeti o čemu im pričam. Nasmijah se gospodinu na kasi i rekoh: Bleiben Sie gesund! 

Spriječiti izbor između mlađeg i starijeg pacijenta

"Ostanite zdravi" je već postao uobičajeni pozdrav kada se opraštate od nekoga. A prvi čovjek koji je u Njemačkoj zadužen za pitanje zdravlja, ministar Jens Spahn, ponavlja da sve mjere koje su donesene imaju jedan cilj: spriječiti italijanski scenario. 

"Sve što radimo radimo da nam se ne bi ponovile slike iz Italije", rekao je Spahn naglašavajući koliko su teške situacije u kojima ljekari u Italiji moraju donijeti odluku da starijeg pacijenta skinu sa aparata za disanje da bi na njega priključili nekog mlađeg ili kada se neko, zbog opasnosti od zaraze i zabrane kretanja, ne može oprostiti od bliske osobe koja umire. "To su teški momenti. To želimo izbjeći", kaže Spahn. 

Dakle suština svih poduzetih drastičnih mjera je da se širenje virusa uspori. Samo tako zdravstveni sistem jedne od najjačih svjetskih ekonomija može izaći na kraj sa pandemijom. Što se broj inficiranih protegne na veći vremenski period to će biti manje opterećenje za njemački zdravstveni sistem, a to je i veća nada da će se pojaviti vakcina protiv virusa korona. 

A informacije iz Italije šokiraju iz dana u dan. I plaše. Dobar prijatelj, koji živi u Italiji, mi je na samom početku krize rekao da se Italijani nisu pridržavali pravila restrikcije. Već nakon prvih ograničenja su mu njegovi prijatelji govorili: "Hoćemo natrag svoj život". Stručnjaci smatraju da je to jedan od razloga katastrofalnog stanja s kojim se ova zemlja sada suočava. 

 

Vraćanje natrag vlastitog života će očigledno potrajati dugo. I dok zabrinuto razmišljam da su Bosanci i Hercegovci mentalitetom puno bliži Italijanima, nego Nijemcima (a sa ograničavanjem slobode, kao što rekoh, problema očito imaju i Nijemci) spoznajem jedan novi osjećaj koji tokom mog života u ratu nisam mogla shvatiti: Kako su se osjećali oni koji su, za vrijeme rata u BiH, bili izvan zemlje i informacije o stanju dobijali preko prijatelja i medija. Nisam znala, sada znam: osjećaj kada biste da uradite nešto, a ne možete (skoro) ništa. Što više gledam rasprave i kritike na račun toga da li je Njemačka reagirala na vrijeme, koliko brzo donošenje odluka otežava federalni sistem, kako se njemačke savezne zemlje prepiru i ne mogu dogovoriti - od odluke o zatvaranju škola i vrtića pa do odluke o uvođenju policijskog sata, samo razmišljam kako li je to onda u BiH? Znate onoj frankenštajnovske strukture, sa dva entiteta, deset kantona, jednim distriktom, državnim, entitetskim, kantonalnim, općinskim nivoima vlasti. 

Ostavljeni na cjedilu

U tom razmišljanju me zatiče odluka EU o ograničavanju izvoza medicinske opreme u treće zemlje. Čitaj: BiH direktno pogođena. Dok u Njemačkoj, koja ima 0,3 kreveta intenzivne njege na 1000 stanovnika, užurbano rade na tome da osposobe znatno više kreveta, dok država na postojećih 25 000 respiratora najavljuje kupovinu dodatnih 10 000, dok imaju problem nedostatka zaštitnih maski, dok im nedostaje 17 000 medicinskih sestara, ja se pitam šta preostaje BiH nakon ove odluke Brisela.  

U tom svjetlu emocija nadjačava i razum i novinarsku distancu i ostaje samo jedna misao: EU nas je ostavila na cjedilu. Zatvorila vrata: i simbolično i bukvalno. Da, znam da Europska komisija upravo razmatra da po hitnom postupku sredstva iz IPA Fondova stavi na raspolaganje zemljama koje su u pristupnom procesu. Da, znam da je odluka o zatvaranju granica preventivna mjera za koju postoje vrlo jasna obrazloženja i znam da su epidemiolozi pozivali na usvajanje ove mjere odavno. (Ugledni njemački virolozi kritiziraju vlasti svih europskih država jer su, kako navode, zakasnile sa reakcijom i kažu da je upravo prva mjera moralo biti zatvaranje granica.)

Globalna kriza bez globalne suradnje 

Sve su to činjenice, sve su to postupci za koje u ovom trenutku postoje opravdani razlozi. No ne mogu se oteti dojmu da u tom ograničavanju i nadasve zatvaranju granica postoji velika doza simbolike i ironije.

Samo prije tri sedmice, kratko prije nego što smo počeli brojati stotine mrtvih po jednom danu u Italiji, jedna druga kriza je tresla Europu. Ona kada je turski predsjednik Redžep Taib Erdogan donio odluku da otvori granice svoje zemlje i dozvoli prolazak hiljadama izbjeglica koje žele ući u EU. Scene koje smo gledali na tursko-grčkoj granici su nas morale duboko natjerati da se zamislimo nad našom ljudskom solidarnošću. EU se tada branila od izbjeglica. 

 

Kada je kratko nakon toga, zbog širenja virusa korona, američki predsjednik Donald Trump donio odluku da zatvori granice svoje zemlje za građane EU Brisel je promptno osudio odluku: "Širenje virusa korona je globalna kriza koja nije ograničena na jedan kontinent i za koju je neophodna suradnja umjesto jednostranih akcija", poručila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Layen. A onda su nekoliko dana nakon toga počela zatvaranja nacionalnih granica – jedna za drugom su se članice EU zatvarale štiteći svoje građene od širenja virusa. Nakon svega je EU donijela odluku o zatvaranju svojih vanjskih granica. Nakon nacionalnih zatvorene su vanjske granice. Ili je možda gledano u širem kontekstu ipak obrnuto. 

Jer kakva ironija: Vanjske granice EU su zapravo prvo bile zatvorene izbjeglicama koje su bježale i još uvijek bježe iz  - kad već koristimo drastične pojmove i paralele - već godinama ratom zahvaćenih zemalja. Tako je jedno od temeljnih europskih načela  - sloboda kretanja – prvo bilo ograničeno njima, a onda ga je Covid ograničio svima nama. Jer, u ratu kojeg je proglasio Macron, kao "lijek" za sada postoji: na individualnoj razini distanca, na kolektivnoj zatvaranje granica. 

"Lijek" već isproban na južnim granicama EU. Koliko će biti uspješan u ratu protiv virusa znat ćemo tek kada sve prođe. 

Onog ko preživi koronu čeka recesija, a onoga ko preživi recesiju čeka i pitanje: Što je ostalo od (europske) suradnje i solidarnosti?  

No sada je, kako bi rekli u Njemačkoj, samo jedno važno: Ostanite zdravi! 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Njemačka, Pandemija, Zorica Ilić