Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Strašni dani opsade

Piše: Semezdin Mehmedinović

Granice se zatvaraju. Milomir je ostao u Sarajevu. I premda ne spadam u religiozne, svejedno pomišljam da ne može biti slučajno to da se Strašni baš sada vratio.

Početkom prošle sedmice, pod dojmom korona virusa koji se slobodno širi po svijetu, otišao sam da se sretnem s Milomirom Kovačevićem. On je iz Pariza stigao poslom, u Visokom je sredinom februara otvorio izložbu svojih fotografija snimljenih u ratnom Sarajevu. U toku marta planirane su njegove izložbe u Beogradu i Zagrebu. Puno posla.

Tek kad sam stigao na dogovorenu adresu shvatio sam da smo se našli u kafani koja se nekada zvala King. Odmah do nje je bila ratna redakcija Dana, časopisa u kojem smo Milomir i ja radili. Zanimljivo, sve su naše kafane u to vrijeme imale imena u kojima se ogledao zapadni san: Bugatti, Lora, Indy, Majestique, itd. Sad se više ne zove King, enterijer je također izmijenjen, teško da bih kafanu poznao da je iznutra gledam. Ali kad sam s ulice osmotrio mjesto, shvatio sam da sam došao u „našu“ kafanu.

I vratilo me je to tridesetak godina unazad. Kad bih dolazio ujutro do redakcije Dana, ulica je uvijek bila pusta, bez ljudi i bez auta. I uvijek sam morao proći ispod prozora jednog prizemnog stana. Nekad sam bio zamišljen i nespreman za ono što će se desiti: u moje uho bi s otvorenog prozora zalajao jedan ljuti doberman. Nikada ga nisam vidio napolju, na ulici. Valjda je zbog toga bio tako nervozan. Ponekad bih u prozoru vidio nalakćenu djevojku, vlasnicu psa. I ona nije izlazila iz stana. Nismo se pozdravljali.

U povodu dobermana, još jedan detalj. Karim Zaimović, koji je također bio dio redakcije Dana, u Kingu se u pustim podnevima družio s crtačem Draganom Rokvićem, smišljali su priče. A onda su se jednog dana pojavili s tablom stripa. Na crtežima je, sjećam se, bila stilizirana unutrašnjost kafane King, s crno-bijelim kvadratima na podu nalik šahovskoj ploči, i dobermanima, koji su u njihovu priču uskočili s onog prozora u dnu naše ulice. 

A jednom kasnije, kad bombe više nisu padale na grad, negdje na kraju 1995. godine, tu djevojku sam sreo u kafani Akademije scenskih umjetnosti. Iznenadio sam se da je napokon vidim izvan okvira prozora, a ona me je pozdravila kao starog znanca.

I sada kad naknadno o tome mislim, ja prvo vidim Milomirovu fotografiju te djevojke s dobermanom. Upravo tako se u konkretna dešavanja iz opsade Sarajeva u mome sjećanju uklapaju njegove fotografije. Milomir je napravio nekoliko snimaka u vrijeme događaja kojem sam i sâm prisustvovao, a naknadno povezivanje s onim što sam tada vidio posredovano je njegovim fotkama. 

I zbog toga mislim, kad iščezne sjećanje živih, ono što se u povijesti zove opsadom Sarajeva, to će biti fotografije Milomira Kovačevića.

U prolazu između naše redakcije i kafane, uz onaj zid s grafitima kojih tamo više nema (a bili su to čarobni dječiji crteži kredom), jednom sam stao da me Milomir uslika, jer nam je zatrebala fotografija da njome ilustriramo tekst. 

On je svoj improvizirani atelje imao u Slogi. Prilično nadrealna prostorija u kojoj su bili uskladišteni predmeti, dijelovi scenografija za predstave lokalnog amaterskog pozorišta. Nekad bih svratio do njega, a tamo je uvijek treštalo s magnetofona, jer je on imao naviku glasnog slušanja muzike dok bi razvijao filmove svojih crno-bijelih fotografija. U tim posjetama sam otkrio njegov radni hedonizam. On zaista uživa u svome poslu.


Na video snimcima Sarajeva iz vremena opsade koji se mogu naći na Youtubu, uvijek se pojavi onaj jedan trenutak u kojem se u kadru ukaže Milomir s foto-aparatom. On je uvijek bio tu. Njegova je ratna fotografija zaista išla iznad svih drugih, naprosto zbog toga što Strašnog nije zanimalo samo ono što se u tom trenutku zbivalo, a što je prirodni zahtjev reporterske fotografije. Njega je još više zanimalo ono što je posljedica događaja. Ima kod njega portretnih fotografija na kojim vidimo lica ljudi neposredno nakon ranjavanja (na jednoj je i on, tek što je sretno preživio geler tamo nadomak restorana Majestique u Danijela Ozme). Taj pogled! 

Radovanje preživjelih je ono što ostaje iza velikih povijesnih događaja. 

Pitao sam ga: „Sjećaš li se onog doberamana i one djevojke u jednom prozoru iz ove ulicu..?“ „Kako da ne. Ona je sada u Canadi, u Halifaxu.“

On zna. On je arhiv jučerašnjeg Sarajeva.

A došao sam u King te večeri, između ostalog i da otkrijem nešto što sve ove godine nisam znao. Naime, moj prijatelj, nizozemski pisac Guido Snel u jednom e-mailu me je pitao: „Zašto se on zove Strašni, kad izgleda onako blago i pitomo?“ 

I Milomir je odgovorio: „Zbog fotki.“ 

„Strašno“ („to je strašno“, „strašan lik“, „strašan film“ ili „strašna knjiga“) u ovom jeziku, u kolokvijalnoj upotrebi ima afirmativno značenje. Znači, riječ „strašno“ izgubila je prvobitnu vezu sa strahom i prijetnjom. Milomir je sedamdesetih išao po omladinskim radnim akcijma, fotografirao je socijalističke brigadire, koji su za njegove fotke govorili da su izvrsne, govorili su „strašne su“, „on snima strašne fotke“, „on je strašan“... I onda su, u njegovoj radnoj brigadi sastavljali tim za mali fudbal, a svaki igrač je imao i svoje sportsko ime, pa su Milomiru na leđima majice flomasterom ispisali broj i ime Strašni.

Zanimljivo je pratiti kako riječi mijenjaju svoja značenja. Otkad se stvarnost s ulice i kafane počela seliti na internet, jedna od amblemskih riječi u našem svijetu je viralno. Ako je nešto viralno, to znači da se lako širi i brzo stiže do najvećeg broja korisnika. Viralno je postalo vrijednost po sebi. A sad se, s epidemijom korone, riječ vratila svome prvobitnome značenju, u virus koji je, kao što znamo, opasnost po zdravlje.

Nekoliko dana je prošlo od našeg susreta u Kingu, a onda su zbog epidemijske prijetnje zatvoreni svi restorani i kafane u gradu. I planirane izložbe su odgođene za neke mirnije dane u budućnosti.

U ovom trenutku pratim jednu ne naročito zanimljivu polemiku među vodećim filozofima u svijetu. Nakon što je Giorgio Agamben objavio tekst u kojem kritikuje talijansku vladu za prenaglašene restriktivne mjere i umanjivanje individualnih sloboda, reagirao je Jean-Luc Nancy, a naknadno se njihovoj raspravi priključio i Slavoj Žižek. Suprotstavljaju se liberalni, manje liberalni i konzervativni stavovi o načinima borbe protiv korona virusa. Suština filozofske rasprave na kraju se svodi na to da ima onih koji vjeruju da kafane treba zatvoriti, tako da se smanji opasnost prenošenja zarazne bolesti, i onih koji ne misle da kafane treba zatvarati. 

Ja u toj raspravi ne bih učestvovao, samo bih podvukao jednu suštinsku razliku između naše dvije opsade. Ona iz devedesetih bila je žešća, zvučna i manje predvidiva, ali su tada kafane radile. A ova virusna opsada je bezglasna, ali će psihološki slomiti mnoge osobe u karantinima, ako potraje dugo. Ljudi teško podnose stanja u kojima su svedeni samo na sebe.

Granice se zatvaraju. Milomir je ostao u Sarajevu. I premda ne spadam u religiozne, svejedno pomišljam da ne može biti slučajno to da se Strašni baš sada vratio.  

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mali životopisi, Semezdin Mehmedinović