Melanholija ljevice

Život u doba corone: Duh sveti i užasi svijeta

Piše: Andrej Nikolaidis

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno

Sjedim ja tako na balkonu, pušim. Nasuo dva prsta crnog Bushmillsa, gledam fotografije koje mi je poslao prijatelj: Rim, osam uveče. Nigdje žive duše. A sve staro i sve lijepo. Kao muzej u tri ujutro.

Uto stiže poruka, link na tekst koji veli da su četnici, zbog koronavirusa, otkazali skup u Višegradu. Prelistam povezane vijesti, kaže: Dodik zabranio javne skupove u entitetu. Što znači da je zabranio i litije podrške braći u Crnoj Gori, kojima Milo otima crkve da u njima otvori hotele, kafiće i mekdonaldse. 

Vidim, dalje, da je poznati beogradski doktor, Nestorović biće, rekao kako koronavirus Srbima ne može ništa, jer oni imaju lavovsku genetiku. Vezu sa lavovima je prije doktora Nestorovića primijetio primarijus doktor Baja Mali Kninđa, u pjesmi koja veli: „Mi imamo srce lavlje, mi branimo pravoslavlje“.

Lijepo je uveče na balkonu, na moru. Čak i u martu, kad je još uvijek hladnjikavo. Piješ pristojnu irsku rakiju, gledaš sjene maslina, čuješ talase kako se lome o stijene. Niko od nas neće crći od sekiracije zbog stope smrtnosti od koronavirusa u Kini i Italiji. Smrt voljenog bića je tragedija, smrt hiljada ljudi u zemljama preko mora je statistika.  

Pa ipak, kad čitaš o bolesti i smrti... obori to čovjeku raspoloženje.

No kad sam pročitao da sa nadležnog mjesta veli kako virus Srbima ne može ništa, bi mi lakše. Jer, kad smo već kod genetike... Moja je pokojna baba bila sa Romanije, iz Sokoca. Što mene čini dvaespetpostotnim Srbinom. Šanse da me opali koronavirus su, dakle, za četvrtinu manje nego kod ostatka čovječanstva. 

Nije dobro koliko pedeset ili sto posto, ali jest za uhar.

Što nas dovodi do pitanja: zašto su, uopšte, četnici otkazali slet u Višegradu? Zašto je Dodik zabranio masovna okupljanja, uključujući i litije?  Zašto, kad su Vučić i njegovi doktori rekli da nema razloga za strah od virusa?

I ne samo oni. Isto tvrde i najveći pravoslavni autoriteti. Amfilohijev pop Džomić rekao je kako je molitva najbolji lijek za sve, pa i za virus. Mitropolit Mesogijski Nikolaj veli da „Crkvu nikada nije problematizovala ili kopromitovala moderna logika“. Ta moderna logika kaže da ako se skupi gomila svijeta u crkvi, pa svi uzimaju pričešće iz iste posude, to u nebo povećava mogućnost zaraze. Mitropolit na to veli: „Vjernici se vjekovima pričešćuju, kako zdravi tako i bolesni, iz iste Svete Čaše i istom svetom kašičicom, koje nikada ne dezinfikujemo i nikada se nikakva bolest nije pojavila“. Nikad. Nikakva. Ni kuga, ni Španska groznica. Nikakva. 

Slično, ma šta slično - isto veli i Starac Jefrem: „Upravo zbog litija i tamjana, Crna Gora je uz Kosovo i Metohiju jedina nezaražena zemlja u EU, od KOVID-a 19. Mnogima će ovo biti smiješno, nejasno, nepojmljivo, ali razumeće samo oni koji razumiju duh sveti. Dakle, kadite kuću što više i molite se. Tamjan ubija bakterije, odgoni zle duhove, daje bolju pamet“.  

Ja vam, pak, mislim da koronavirusa i u Crnoj Gori i na Kosovu ima, a za  to što virus u tim zemljama nije otkriven ne treba zahvaliti Svetom Duhu, nego jadnom zdravstvu. Kad virus kod nas otkriju, biće ga za izvoz, jer nepravovremeno otkrivanje virusa garantuje veći broj zaraženih.  

Jutros kasirku u supermarketu pitam: kupuju li ljudi brašno, šećer i ulje na veliko?

Kupuju, kaže, nose kombijima.

Panika je, naravno, loša. Uspravan duh i vicevi koji razgone strah od virusa su dobri. Ali kadio ne kadio, kad uvedu karantin, a hoće, jer je matrica po kojoj se priča odvija jasna i svuda ista, valja jesti, a ješćeš samo ono što imaš u kući.

Dok se virus primicao, množile su se teorije zavjere. Ljudi su mi, na igralištu na koje vodim dijete, objašnjavali kako su „ovo izmislili Amerikanci da sjebu Kinu“. Sad misle da paniku stvara Milo, da ih spriječi da idu na litije.

Bolest i smrt su, međutim tu, kao što su uvijek tu. 

Od ove bolesti, sva je prilika, nećemo umrijeti ni vi ni ja. Ali ova bolest nije „kao običan grip“. Ne znam za vas, ali ja se ni sa gripom ne šalim. Zadnji put kad sam je imao, a donio sam je iz Švedske, opalila me na aerodromu u Štokholmu, jedva sam živ stigao kući. Trebalo mi je deset dana da stanem na noge. Groznica je učinila da viđam stare ljude kako hodaju sobom i sjede na mom krevetu. Posve mi je, hoću reći, jasno kako gripa može ubiti.   

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno.

Nema razloga za paniku: nikada nema, jer panika je neracionalan odgovor na opasnost. Kao što nema razloga ni za ignorisanje opasnosti: to je takođe neracionalan odgovor, samo na drugom kraju mape neracionalnih odgovora.

Život u doba korone se, u izvjesnom smislu, ne razlikuje u bitnom od našeg svakodnevnog života. Sa ili bez korone, život ubija. U slučaju života, smrtnost je sto posto. Sve ostalo je stvar interpretacije. Stila, takoreći.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis