IZ RUSIJE S LJUBAVLJU: Da bismo ga slavili, nogomet mora biti radost!

Sjećam se, bilo je to 1986. godine, u „Ribarnici“ na mostarskoj Tepi nabrajao sam sastave momčadi koje sudjeluju na Mundijalu u Meksiku. Nagovarali me stalni gosti kavane i potom nagrađivali bocom Mirinde. I danas bih sve dao da mi je da ispletem samo jednu rečenicu koja bi ličila na onaj gol koji je Maradona dao Englezima. Oduvijek sam navijao za Englesku, ni sam ne znam zašto, možda jer su na kraju svakog prvenstva dobijali nagradu za fair play, ali protiv Maradone nisam mogao. Ne mogu ni danas. 

Maradona i njegov život postali su mi, na neki način, mjera svih stvari vezanih uz nogomet. Bio je to prvi Mundijal kojeg pamtim u potpunosti. Iz ranijeg doba ostalo mi je samo sjećanje na sumanuti high kick kojeg je Harald Tony Schumaher uputio prema Batistonu. Radije pamtim Maradonu.

Valjalo bi prizvati duh velikog Eduarda Gelana. Njegove rečenice o nogometu bile su kao dribling i vješto su zaobilazile sve što se oko nogometa vrzma i slavile suštinu igre. Volim zamišljati da je tako, da se tamo na travnjaku loptom ne igraju bogatuni nego obični dječaci, da kad kroče na travu postaju ona djeca koja su sanjala kako driblaju veliki zli svijet i loptu ubacuju u mrežu smijući se ravno u lice odrastanju i posljedici života. Lijepo bi bilo da u Rusiji svi odjednom postanu takva djeca i, umjesto celebrityija koji se ljeti smoreni vozikaju na jahtama, barem na travnjacima u Rusiji postanu klinci iz kvarta kojima je najbitnija stvar na svijetu prodati dribling i zakucati loptu o metalna vrata susjedove garaže. 

Kad bi mi samo jedna rečenica ličila na onaj gol Piksija Stojkovića, da, onaj koji je dao Španjolcima u osmini finala Mundijala u Italiji, 1990. godine da bude toliko neočekivana, a prirodna, odnekud iz nutrine, da i mene iznenadi to primanje lopte koje izbacuje cijelu obranu iz ravnoteže i da zatim poentiram lagano, tek gurnuvši loptu pored vratara. E, to bi bila prava stvar, da mi rečenice liče na Piksijev gol, ali i da nogomet što češće liči na poeziju. Svijet bi istog trenutka, uvjeren sam, postao radosnije mjesto.

Nogomet bi trebao biti radost, vratiti nas djetinjoj zaigranosti, to bi trebao činiti. I uvijek kada dođe vrijeme Mundijala ja se pretvorim u onog klinca koji sjeda za metalni stol u „Ribarnici“ i kreće nabrajati igrače. Volim tu rijetku povezanost sa samim sobom i zato i dan danas jedva čekam početak Svjetskog prvenstva sve se nadajući da će pored mene sjesti blesavi klinac potpuno omađijan Maradonom. Zato trebamo igru i zato je trebamo slaviti, barem prigodno, kad dođu blagdani poput Svjetskog prvenstva.